Međunarodni dan zebri, 31. januar: Jedinstvene i u grupi, uče nas solidarnosti

Da su zebre još jedna od ugroženih vrsta, pre svega zahvaljujući krivolovu i čovekovim sebičnim intervencijama u prirodi, trebalo bi da se setimo mnogo češće  nego 31. januara, na Međunarodni dan zebri. Njihovo prirodno okruženje konstantno je ugroženo ljudskim delovanjem, a viševekovne prirodne migracije prekidaju ograde i barijere koje diže naša vrsta željna dominacije. Zato su u sve većoj opasnosti od nestajanja u polupustinjskim oblastima Kenije i Etiopije, al i brdovitim oblastima Namibije i Angole.

Piše: Djole dog

Naročito je ugrožena retka Grevijeva zebra, nastanjena u severnim regionima Kenije. Do sada je sa lica zemlje kao gumicom “izbrisano” više od 54 odsto njene ukupne populacije, a gubitak se odvijao ubrzano od početka 21. veka. Razlog – atraktivnost prugaste, crno-bele kože.

Životinje koje su u stari Grci i Rimlljani u antičko doba nazivali “konjskim tigrom”, spadaju u kopitare. Pripadaju porodici Equidae (porodici konja) i egzotične su zbog dvobojnih šara, koje su kod svake zebre različite, baš kao kod čoveka otisci prstiju. Bebe razlikuju svoje majke od drugih ženki upravo tako što pamte njihove šare i slede ih.

Dugo su naučnici odgonetali zašto zebre imaju baš ovakve pruge. Najrasprostranjenija teza bila je – mogućnost kamuflaže, ne bi li predatori teško razlikovali jedinku od grupe, a ovaj obrazac može čak da izazove optičku iluziju kretanja u suprotnom smeru. Neka novija istraživanja pokazuju da njihov prugasti “dezen” zbunjuje muve cece, pa je odlična odbrana i od njih. Poznato je da su zebre mnogo otpornije na cece muve od npr. konja.

Nova ispitivanja naučnika sa Univerziteta u Kaliforniji pokazuju, pak, da pruge imaju termoregulatornu ulogu. Zebre, objašnjavaju oni, imaju poseban način hlađenja tela. Pošto vare hranu sporije nego drugi afrički biljojedi, više su izložene suncu, pa im pruge pomažu da kontrolišu temperaturu tako što im se crni delovi zagrevaju brže, a beli sporije i tako prave balans.

Takođe, dugo se verovalo da je njihova osnovna boja bela (zbog belog stomaka), a da imaju crne šare. Naučnici iz slovenačkog Nacionalnog instituta za biologiju, međutim, tvrde da zebre imaju crnu kožu, a bele pruge i stomak samo su “dodatak”.

Njihovim prugama bavili su se i tumači simbola, pa je uvreženo mišljenje da su one otelotvorenje savršenstva jina i janga. Svojim izgledom zebra, kažu, pokazuje kako se suprotnosti privlače i slažu u idealnu celinu.

Zebra živi u manjim krdima u savani. Jedna porodica se obično sastoji od pastuva, nekoliko kobila i ždrebadi, a grupa porodica čini krdo. Dok preko dana pasu travu i odmaraju se u senci drveća, sa zalaskom sunca kreću na pojilo. Tada su oprezne, znajući da tamo vreba opasnost. Pošto imaju jako izražen vid i njuh, skoro uvek osete približavanje zveri. Zbog toga, gazela, gnu i drugi biljojedi često žive uz njih. Dok zebre mirno pasu, znaju da nema opasnosti, ali čim krdo krene u bekstvo i ostale životinje beže za njima.

Naši prugasti kopitari važe za veoma adaptibilne. Uprkos opasnostima afričkog života, one ostaju divlje, ne daju se pripitomiti i veruje se da stalno razvijaju nove strategije da bi opstale. Krajem 19. i početkom 20. veka zavladao je trend pripitomljavanja zebri, ali – bezuspešno. Iako su pojedinačni pokušaji dali rezultata (npr. zebre koje vuku kočije ka Bakingemskoj palati), masovnija akcija i uzgajanje stada nije uspelo. Svaki put kada bi čovek upao u grupu zebri, jako bi se uznemirile, postale agresivne, počinjale da se ritaju i grizu, pa su lako mogle da ubiju potencijalnog jahača.

Ponešto imaju i od karaktera konja i od karaktera magarca, pa ih neki smatraju jedinstvenim spojem ovih životinja. Snažne su, brze, izdržljive i tvrdoglave. Ipak, mada je svaka jedinka unikatna, sa drugačijim prugama, obavezno žive u grupi, odnosno krdu, gde osećaju sigurnost. Time zebre, smatraju bihevijoristi, šalju snažnu poruku da je i u masi moguće zadržati jedinstvenost.

Još jedna divna osobina kojoj nas uče jeste solidarnost: kada predator rani zebru, ostale jedinke iz njene grupe počinju preteći da kruže oko napadača, šaljući jasnu poruku da mu je bolje da nestane.

Divlja zebra živi prosečno 25 – 30 godina, a one u kontrolisanim uslovima do 40. Visina njenih leđa doseže metar i dvadeset pet do metar i po, a dugačka je gotovo dva metra. Odrasle jedinke dostižu oko 300 kilograma. Glava ove životinje je krupna, vrat kratak i mišićav, trup snažan, a rep se završava dugačkom dlakom. Čvrstim kopitama lako trči po kamenitom tlu, a u punom trku može da postigne brzinu od 70 kilometara  na čas. Od napada se brani snažnim udarcima kopita i zubima. Glavni neprijatelji su joj lavovi, leopardi, gepardi i pegave hijene, a često i čovek.

Ženke nose trudnoću oko 12 meseci i obično na svet donesu samo jedno ždrebe, najčešće u toku kišne sezone. Mladunče je svetlije nego odrasle životinje i pruge su mu tamnosmeđe i bele, da bi sa odrastanjem polako tamnele. Mladunče već posle sat vremena može da trči, što je od ključnog značaja pošto mora da prati majku u potrazi za ispašom i pojilom.

Zebra, inače, jede travu, žbunje, grančice, lišće, koru i stalno je u pokretu da bi sebi obezbedila svežu hranu i vodu. Međusobno komuniciraju zvucima i izrazima lica, a prosečno žive do trideset godina.

Kada se nađu u uzrastu između jedne i tri godine, mladi mužjaci se odvajaju od prvobitnih roditeljskih zajednica i odlaze u tzv. “stada neženja”, u kojima žive samo mužjaci. Tu ostaju dok ne stasaju dovoljno da počnu da se takmiče za ženku, tj. krdo čiji će biti predvodnici.

Obična ili Burčelova zebra najmanja je i najrasprostranjenija – kreće se od travnatih predela istočne Afrike, do šikarskih šuma južne. Jedini je predstavnik svoje vrste na teritoriji Zimbabvea, gde se nalazi u velikom broju u skoro svim nacionalnim i safari parkovima, međutim, potisnuta je sa centralnog platoa. U novije vreme gaje je na privatnim rančevima i u zaštićenim područjima kao turističku atrakciju.

U Africi žive još i planinska zebra, koja naseljava sušne padine u Namibiji i Angoli, i već pomenuta Grevijeva, koja je najteža i može da dostigne 450 kilograma. Zanimljivo je da ova poslednja, za razliku od prethodne dve koje su nomadske, obeležava svoju teritoriju telesnim izlučevinama. Sve one se međusobno razlikuju po prugama. Pruge planinske zebre su široke i naizmenično crne i bele, Grevijeve su takođe naizmenično crne i bele, ali veoma uske, dok se kod obične zebre između širokih crnih i belih nalaze i svetlije smeđe.

U red zebri spadaju i zebrule ili zebroidi, nastale ukrštanjem s magarcem ili konjem. Za razliku od divlje zebre, one se mogu lako pripitomiti. Takođe, dok divlja zebra ne može da živi na hladnoći, ovim melezima ne smeta oštra klima.

Inače, veruje se da da je zajednički predak porodice konja star oko 4,07 miliona godina i vodi poreklo iz Severne Amerike. Konji su se odvojili od magarca i zebri pre oko četiri miliona godina, a u Evroaziju su došli pre oko tri miliona. Zebre i magarci su se odvojili pre oko 2,8 miliona godina.